Maj 19, 2019

Zekāt (obavezno davanje imetka u svrhe dobra) jedna je od pokretačkih riječi Kurʼāna. Zekāt je sa stranica Kurʼāna impregniran u islam u osnovnom značenju “moralno obligatnog“ davanja imetka u svrhe dobra i ćudoređa. Ali, protokom vremena, zekāt je, kako značenjski tako i praktično, sužavan na milostinju. Tako je zekāt odavno postao žrtva redukcijskih tumačenja Kurʼāna i interpretacija koje se ne obziru na cjelinu temeljne Knjige islama. Među važne posljedice takvog ganutljivog i patetičnog interpretiranja riječi zekāt jeste i njezino značenjski vrlo disperzirano prevođenje. Pi&scaron;e: Enes Karić Naprimjer, mnogi engleski prijevodi Kurʼāna iz različitih epoha zekāt, uglavnom, reduciraju na milostinju ili milostinji sinonimne riječi. Mohammed Marmaduke Pickthall[1] zekāt najče&scaron;će prevodi riječju the poor-due (“siroma&scaron;ki dio“ u imetku, od imetka to &scaron;to “ide ubogima“, “bijednički udio“). Popularni engleski prijevod Kurʼāna od Abdullaha Yusufa Alija,[2] zekāt uglavnom prevodi sintagmom regular charity (“redovita milostinja“, “uredno/stalno milodarivanje“). &Scaron;tavi&scaron;e, i najnoviji engleski prijevod Kurʼāna od Seyyeda Hosseina Nasra (i grupe prevoditelja)[3] zekāt prevodi kao the alms, “milostinja“. S druge strane, i njemački prijevodi zekāt različito prevode, Hartmut Bobzin[4] koristi riječ die Armensteuer (doslovno: “porez za siroma&scaron;ne“, “ubo&scaron;ki porez“), dok Max Henning[5] riječ zekāt uporno prevodi kao die Steuer (“porez“ u najopćenitijem smislu). Slavni ruski arabista Kračkovski (Игна́тий Юлиа́нович Крачко́вский) gotovo svugdje u svome prijevodu Kurʼāna[6] riječi izvornika “wa ātu z-zakāta“ na ruski prevodi riječima и давайте очищение (“i dajite o/či&scaron;ćenje“). Očito je da se Kračkovski, posezanjem za riječi “o/či&scaron;ćenje“, drži korijenskih počela riječi zekāt (gdje je jedna od etimologijskih mogućnosti tumačenja riječi zekāt sadržana u sintagmi “či&scaron;ćenje“ /imetka/). Zanimljivo je da se jedan drugi prevoditelj Kurʼāna na ruski, Elmir Kulijev[7] (Эльмир Кулиев),odlučio za prevoditeljsku soluciju “plaćajte zekat“ (выплачивайте закят). I tako dalje. Naravno, kurʼānsku riječ zekāt te&scaron;ko je, ekspresnim izborom jedne riječi, uspje&scaron;no prevesti u druga jezička iskustva, sisteme i svjetove. To se vidi i po kolebanjima u ovdje navedenim prijevodima Kurʼāna. Oni koji zekāt prevode riječju milostinja i njezinim sinonimima, gube iz vida da je riječ zekāt u Kurʼānu ravnopravna parica uz riječ salāt koja označava čovjekovo vi&scaron;estruko suočenje i susretanje sa Bogom, kao i suočenje i susretanje Boga sa čovjekom. Kako god se čini nepravda riječi salāt kad se prevodi samo riječju molitva, isto se tako čini nepravda i kad se zekāt prevodi samo kao milostinja. Dakle, pogre&scaron;no je salāt i zekāt sagledavati samo u kontekstu moljenja i milodarenja, iako obje riječi jednim dijelom, naravno, uključuju i moljenje i milodarenje. Osjetili su to mnogi prevoditelji Kurʼāna pa su u svojim prijevodima riječ salāt prevodili perzijskom riječju namāz. A riječ zekāt ostavljali su kao zekāt, držeći se nepovrjedivosti njezina izvornog značenja i računajući da je riječ zekāt, ba&scaron; kao i riječ salāt, kognitivno afirmirana islamskom pobožno&scaron;ću i učinjena poznatom kroz simbolička blaga islamske kulture. Iz cjeline Kurʼāna razumije se slijedeće: iako u salātu/namāzu ima i ona važna dimenzija molitve, nije valjano reducirati ga na puku molitvu u kojoj čovjek rida pred Bogom u svome jadu i krhkosti! Iako u zekātu ima i ona važna dimenzija milostinje, zekāt će se krivotvoriti ako se reducira samo na čin dijeljenja milostinje u kojem se oni imućni sažalijevaju nad onim bijednim i siroma&scaron;nim! Zekāt – oblik imovinske saradnje čovjeka i Boga Ar-Rāgib al-Isfahānī (umro 1108. po ʻĪsāu al-Masīhu, a.s.) u svome Rječniku Kurʼāna[8] etimolo&scaron;ki razmatra riječ zekāt, tvrdi da ona sadrži ideju “rasta“ ili “uvećanja“ (an-numuww), taj rast ima moralni ili ćudoredni oreol, jer pritiče iz Božijeg blagoslova (barakah) na imetak, k tome, taj se blagoslov podrazumijeva kako u ovosvjetovnim tako i onosvjetovnim stvarima. Na istom mjestu al-Isfahānī definira “zekat kao to &scaron;to čovjek izdvaja po Božijem pravu za siromahe (min haqqi llāhi taʻālā ilā l-fuqarāʼi)“. Al-Isfahānī navodi sintagmu “tazkiyyatu n-nafs“ (oči&scaron;ćenje du&scaron;e) kao izravnu posljedicu davanja zekāta. Ali, zekātom se čisti i imetak. Prema Azimu Nanjiju, autoru enciklopedijskog teksta o zekātu u “Encyclopaedia of the Qurʼān,“[9] u kontekstu zekāta nije posrijedi samo “či&scaron;ćenje sebe“ (the cleansing of oneself), već se radi i o “či&scaron;ćenju svoga imetka“ (the cleansing of oneʼs property). Vratimo li se mjestu zekāta u kurʼānskoj cjelini, biće nam jasnije značenje te riječi kao moralno obligatnog, obaveznog davanja imetka u svrhe dobra. Razlozi iznimne važnosti zekāta pomaljaju se vidljivo tek onda kad se poslu&scaron;aju proglasi Kurʼāna o tome “da Bogu pripada sve &scaron;to je na nebesima i na Zemlji;“[10] kao i da ljudi ne dijele svoje, već samo “ono čime ih je sām Bog već darovao, opskrbio.“[11] Ovim se čovjeku stavlja do znanja da se treba sām preispitati da li je on (imovno, umno, duhovno…) ba&scaron; posve autonomno biće?! I u kojoj mjeri je čovjek odgovorno stvorenje, koje je ovu Zemlju dobilo u privremeno “nasljedstvo“, kao i njezina mnogobrojna bogatstva, plodove i darove?! Iz snažnog zôva kurʼānske cjeline dolazi i obznana: “Bog je bogat, a vi ste siroma&scaron;ni,“[12] to jest: Bog vam je u zājam dao va&scaron;e sposobnosti, stečevine, postignuća, imanja, te vi ljudi ste, ba&scaron; time, stupili u status unaprijednih dužnika prema Bogu! Tako cjelina Kurʼāna poručuje: davati zekāt i davati sadaqāt znači vraćati dug Bogu. Ova opća ogla&scaron;avanja Kurʼāna obja&scaron;njavaju razloge ili reason dʼetre zekāta: da se imovina (koju Kurʼān naziva māl ili amwāl)[13] ima obavezno tro&scaron;iti u svrhe dobra pomaganjem ljudi i izlaženjem ususret njihovim potrebama, sve to u skladu sa načelom bi l-maʻrūfi (promoviranjem dobra).[14] Karakteristično je da se u retku Kurʼāna 2:177., proklamira da čovjek “treba davati imetak, usprkos tome &scaron;to mu je drag“ i prirastao za srce (wa āta l-māla ʻalā hubbihī).[15] Svi ovi proglasi Kurʼāna služe kao polazi&scaron;te da se zekāt prihvati kao nepovrjediva moralna dužnost, kao obligatno ćudoredno ophođenje kako sa svojim imetkom tako i sa posebnim kategorijama ljudi koji “na taj njihov imetak imaju pravo (haqq)“, kako kaže Kurʼān.[16] Ali, iz cjeline Kurʼāna također se razumije da se dijeljenje imetka na putu dobra ne zavr&scaron;ava samo na način “vraćanja Bogu onog &scaron;to već je Božije“, nego tim dijeljenjem ljudi “daju lijep zajam Bogu“ (yuqridullāha qardan hasanan),[17] te se tako uvećavaju sredstva i bogatstva koja su uključena u procese zekāta. Tako se otvaraju perspektive za mnogostranu saradnju Boga i ljudi na putevima dobra, a zekāt je samo jedno od mnogih sredstava te saradnje koja unaprjeđuje stvarne životne prilike čovječanstva. Zekāt kao sadaqāt U Kurʼānu se zekāt spominje i sinonimno sa riječju sadaqāt, sa striktnim značenjem davanja imetka u svrhe dobra. Međutim, iz Kurʼāna se ponegdje razumije da sadaqāt ne zaprema stupanj moralne obligatnosti na kojem se nalazi zakāt. Upravo o tome ar-Rāgib al-Isfahānī u svome Rječniku Kurʼāna[18] kaže: Wa s-sadaqatu mā yuhridžuhu l-insānu min mālihi ʻalā wadžhi l-qurbati ka z-zakāti lākin as-sadaqatu fī l-asli tuqālu li l-mutatawwiʻi bihī wa z-zakātu li l-wādžibi… “Sadaqa je to &scaron;to čovjek izdvaja iz svoga imetka približno zekātu, međutim sadaqom se, u osnovi, naziva ono &scaron;to se daje na dobrovoljnoj osnovi dok je zekāt po osnovu dužnosti…“ Kurʼānsku riječ sadaqāt pogre&scaron;no je bez ostatka poistovjećivati sa riječju sadaka, u značenju puke milostinje izražene u davanju ne&scaron;to malo sitni&scaron;a prosijacima na ulici, sokaku, trgu ili kućnom pragu. U postavu kurʼānske cjeline, sadaqāt se sagledava i saobražava u vezi sa riječima koje označavaju “istinu“ ili “iskrenost“, “iskreno vjerovanje u Boga“, te potom angažman svoga imetka u svrhe dobra koje su posljedica vjerovanja. Upravo su sva ta značenja sadržana u kurʼānskom korijenu s-d-q. U ovom smislu, sadaqāt su zekāti koji se daju u cijelosti, po istini, iskreno, iz uvjerenja, bez zadržavanja za sebe bilo kojeg dijela imetka koji se mora distribuirati propisanim kategorijama ljudi. Az-Zamah&scaron;arī navodi da se “zakāt razvrstava na osam kategorija“ koje ga primaju.[19] Tafrīqu s-sadaqāt ʻalā l-asnāfi s-samāniyah. Ovim se az-Zamah&scaron;arī, između drugih svojih komentara, osvrće na ajet 9:60., gdje se veli: “A zekāt pripada samo siromasima (al-fuqarāʼ), i bijednicima (al-masākīn), i onima koji ga skupljaju (al-ʻāmilīna ʻalayhā), i da se srca ljudi pridobiju (al-muʼallafati qulūbuhum), i za oslobađanje robova (fī r-riqāb), i ljudima dugom svladanima (al-gārimīn), i na Božijem Putu (fī sabīli ʼllāh), i putniku namjerniku (ibni s-sabīl)…“[20] Kako se vidi, riječ sadaqāt je sinonim zekāta, ona se kao takva često javlja kroz Kurʼān. Iako i riječ sadaqāt sadrži i ideju milostinje (ili “usputnog“ i prigodnog, malog dara siromahu i ubogom prosijaku), sadaqāt nipo&scaron;to ne treba reducirati samo na milostinju, na na&scaron;u sadaku u kolokvijalnom smislu te riječi. Zanimljivo je da ajet 9:60., posve jasno ukazuje na jednu &scaron;iroko formuliranu svrhu davanja zekata – na Božijem Putu (fī sabīli ʼllāh). Takva formulacija Kurʼāna traži umni i duhovni angažman odgovornih ljudi na putu činjenja dobra: da oni sami, pregnućem svoga uma i po&scaron;tivanjem morala, donesu odluku gdje je to, i kako, u njihovom vremenu najprioritetnije dati zekāt. Svjesni savremenih prilika u kojima žive muslimanska dru&scaron;tva, te svjesni sve jačeg nastupa svjetovne države koja opravdano ima svoj sistem poreza kao i socijalnih davanja i brige, komentatori Kurʼāna, Muhammed ʻAbduhū (umro 1905) i Muhammed Ra&scaron;īd Riḍā (umro 1935) uz alineju Kurʼāna 9:60., navode da “dijeljenje zekāta na Božijem Putu“ znači “u svrhe općeg interesa“ (fī maslehatin ʻāmmetin), a ne samo “osobama koje je zadesila prijeka potreba“ (lā li a&scaron;hāsin massathumu l-hādžah).[21] Ovim se, makar u jednoj embrionalnoj formi, vidi da se na zekāt može gledati i kao na sredstvo podr&scaron;ke koja se...

Dan: 19. Maja 2019.

Zekāt i stepeni davanja imetka u svrhe dobra