Prof. emeritus dr. Omer Nakičević u intervjuu za Preporod govori o ramazanu njegovog djetinjstva, studiju, svojim prijateljima iz organizacije Mladi muslimani, radu u medresi i na fakultetu, svojim učenicima koji su danas poznata imena u IZ u BiH i tajni neumornog rada i u devedesetim godina života. Protekle sedmice je izdao novu knjigu, a priprema i sljedeću – svoju biografiju.
- Dosta vremena je prošlo otkako sam Vas prvi put vidjela tokom Vaših posjeta prijateljima iz Mladih muslimana, Hamzaliji Hunduru i Ismetu Turaliću u Tešnju.
- Da, da, išao sam kod rahmetli Ismeta i kod rahmetli Hamzalije u Tešanj. Jeste, obojica su, poput mene, kao mladi muslimani, bili u zatvoru 10 godina. Dobro ste to pomenuli. Ima tu nešto što želim da kažem. Hamzalija je završio Behram-begovu medresu, otišao na Stomatologiju u Sarajevo i bio u Mladim muslimanima. Tako smo svi mi, koji smo uhapšeni kao Mladi muslimani, uglavnom bili studenti, đaci ili je to bio zanatlija dobro napredan po interesovanju. Hamzalija je suđen u mojoj grupi. Vidite, kad se govori o ljudima koji su osuđeni, prema službenim podacima, kažu da nas je bilo 800. Prema onome što mi znamo bilo je 1200 nas koji smo osuđeni – pretežno đaka i studenata – onih koji su trebali biti nosioci razvoja svoje zajednice, a hapšenjem su prekinuti.
- Većinu vas zatvor nije zaustavi u daljem obrazovanju.
- Svi koji smo izašli iz njega nastavili smo s učenjem. Nismo odustajali. Ja sam završio fakultet, magistrirao, doktorirao, pa postao član Akademije, a sad sam, kako to na arapskom kažu fahrijj – dobio sam počasno zvanje profesor emeritus, što, ustvari, znači radi do groba,ako možeš da radiš. Prije dva mjeseca je umro jedan od nas rahmetli dr. Čamdžić Sulejman. Takva je to bila grupa, studenti i đaci, i ne samo moja grupa, nego svi koji su tada uhapšeni. Zamislite kakve su to posljedice za jednu zajednicu. A opet, gledajte, ti isti ljudi su poslije zatvora bili itekako od koristi društvu – onom istom koje ih je sudilo. Znate, nekada ovi znaju da koriste ove protiv kojih su bili, kad vide da je to od koristi, a ovi naši nisu baš spretni u tome.
Ni bajrami više nisu što su nekad bili
- Vaš povratak u obrazovanje je išao putem Beogradskog univerziteta.
- Kad sam uhapšen na drugoj godini fakulteta bio je mjesec april 1949. Odlučan sam bio da nastavim studij poslije zatvora. U Sarajevu još nije bilo orijentalistike, pa sam ponovo otišao u Beograd. Znao sam to društvo tamo. Moje kolege, naravno, tada više nisu bili studenti, neki su i doktorirali. Tako su kolegice dr. Marija Đukanović i dr. Ljubinka Rajković tada radile na mom fakultetu – Marija je bila šef katedre za turski jezik, a i Ljubinka je bila na toj katedri. Bio je tu i Hasan Kaleši. On je bio asistent prof. dr. Fehima Bajraktarevića, dugogodišnjeg šefa katedre za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Sa njim je tamo i krenula orijentalistika 1925.-1926. Cijenjen profesor, vodio je računa o studentima. Bio je poznavalac arapskog, perzijskog, turskog, francuskog, engleskog, talijanskog i ruskog jezika. Kad sam se vratio, više nije radio.
Marija i Ljubinka su bile, jedna treća, druga četvrta godina kada sam ja bio na drugoj 1947. godine. I deset godina poslije kad sam došao svojski su me prihvatile. Posebno pamtim jedan momenat. Bio je Bajram, one su napravile tortu i pozvale Nadu Mamulu, poznatu interpretatorku bosanske sevdalinke, da mi pjeva Ni bajrami više nisu što su nekad bili.
I, znači, kad sam se vratio odem da se prijavim za nastavak studija, a nisam imao ni indeks, niti išta drugo čime bih mogao dokazati da sam tu studirao. Ništa. U studentskoj kažem: Bio sam u zatvoru hoću da nastavim studij. Oni meni: Nema ovdje nikakvih dokumenata. Odem gore kod kolegica i kažem im: Ne mogu nastaviti studij, nema dokumenata, vraćam se kući. Ma nećeš, kaže Marija i ode do dekana, objasni mu moju situaciju – da treba tražiti podatke o mom studiju, jer su infombirovci iz vremena mog hapšenja odnijeli svu dokumentaciju. Dekan mi potpiše prijavu, na katedri u evidenciji nađu podatke o položenim ispitima i ja upišem drugu godinu. Kad sam imenovan za dekana ovdje na tadašnjem Islamskom teološkom fakultetu odmah sam uveo da se vodi ta evidencija o položenim ispitima i vjerujem da je to pomoglo nekim studentima, kao što je meni u Beogradu.
- Ovdje ima dosta udžbenika arapskog jezika koje ste pisali. Kako gledate na današnji položaj arapskog jezika u našim školama, osnovnoj i srednjoj – rijetki su izuzeci škole u kojima se on uči. Nema ga više, čak ni u Prvoj gimnaziji, gdje se učio od njenog osnivanja do poslije rata kada je ukinut. Šta mislite zašto se djeca, ili bolje rečeno njihovi roditelji, ne opredjeljuju za arapski kao B jezik?
- Mislim da još uvijek nije izgrađen pravi pristup, a i profesor neće da zaigra. Kad zaigra i onaj ko sjedi ustane u kolo.
Meša Selimović je na čas dolazio sa fesom
- Imali ste profesore koji su vremenom postali poznata imena u obrazovanju, književnosti i društvu uopće. Među njima je bio i veliki bosanski pisac Meša Selimović. Možete li se prisjetiti njega kao profesora u medresi za naše čitaoce?
- Jeste, Meša Selimović mi je predavao jezik i književnost u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Malo je čudan kao čovjek bio, a kao pisac je bio vrhunski. Na čas je dolazio sa fesom. Nosi fes i stavi ruke pozadi, ili nosi fes u ruci, ili ga stavi na sto. To dobro pamtim. Ali nje bio za naš uzrast. Tako, dođe i kaže: Djeco, danas pišete na temu Prvi snijeg i gotovo. Jednom ga je mijenjao književnik Husein Dubravić Đogo i dao da pišemo o proljeću. Pita jednog učenika: Kako bi ti počeo pisati o proljeće i napiše to na tabli, pa drugog to isto pita i tako od svih tih odgovora napravi jedan zajednički početak sastava o proljeću i mi krenemo pisati. Bilo nam je lakše s njim.
Sjećam se kako nas je Meša ispitivao drugi dan u prvom razredu. Uđe. Baci dnevnik na sto i poče ispitivanje, sastavni i rastavni veznici. Jedan ne zna ništa, drugi tuc-muc i tako do 15.-og u dnevniku – Mustafu pita, a on ko’ iz rukava, sve zna. Meša na to e, hvala Bogu.
U jednoj pripovijetki hvali hodžu Đozu. To analitičari njegovih dijela nikada ne navode, jer je tu lik hodže pozitivan. A taj lik je upravo uzeo iz naše medrese. Inspirisao ga naš nastavnik povijesti za ovog hodžu Đozu.
Tražio je da čitamo, predavao i predavao, a mi slušamo. Budio je našu svijest. Samo, kažem, nije bio za srednje škole, nego za studente na fakultetu. Ali činjenica je: imali smo dobre profesore i obimno gradivo.
Generacije koje sam ja vodio to su današnji profesori novim generacijama
- I Vi stebili profesor u GH medresi. Danas su Vaši učenici poznata imena u Islamskoj zajednici u BiH i društvu u cjelini.
- Bilo je to vrijeme kada je u Preporodu objavljen sonet čija su prva slova davala ono, sad već čuveno, hodža đahil Kemura. Pozvao me reis i pita bavim li se politikom. Razumijem ja šta on kaže i velim čitam novine slušam radio, moram se baviti politikom. Kaže ma ne to, nego našom islamskom… Primljen sam da predajem ahlak, ali sam prešao na arapski jezik. Iz generacija koje sam ja vodio su današnji profesori na FIN-u: dr. Hafizović, dr. Silajdžić, dr. Latić, predsjednik Sabora Hasan Ćengić, glavni imam džamije na Kobiljoj glavi Vehbija Makić i mnogi drugi. Bile su to posebne generacije.
Ja sam tada redovno dobivao ugledne arapske časopise i novine. Stizale su iz Egipta, Maroka, Kuvajta: Al-Arabijj, Davetu-l-hak, Rijad, Bilad i druge. Uzmem i sa njima čitam. Predstave smo pisali, pjesme. Nešto od toga objavljivali. Ono što zaradimo skupljali smo i putovali. Kad sa učenicima zaista radite, moraju biti dobre generacije.
- Pratite li rad vaših učenika danas?
- A i oni mene. Evo, prije izvjesnog vremena čulo se da je neko pao u džamiji i onesvijestio se. Kad su čuli da sam ja, ta vijest se za tren pronijela među njih i svi su se interesovali kako sam i posjetili me.
- Kako ocjenjujete Rijaset IZ u BiH danas i novine koje se uvode u njegovom radu?
- Izučavao sam rad Rijaseta ranije, ovog novog nisam. Ono što Vam mogu reći je da ni repa ne može bez korijena.
Kad sam bio dijete svi su postili
Dolazi nam ramazan. Možete li se za čitaoce Preporoda prisjetiti ramazana Vašeg djetinjstva i Vaše mladosti?
Kad sam bio dijete, u mom kraju svako je morao postiti. Onaj ko ne posti dobro je to morao kriti. Pamtim kako su se učili salavati sa munare za ramazan, iftar su oglašavali pucnji iz prangija, a na ručak se svijet budio bubnjevima. Sofre su bile bogate – nisu bili komadi pileta, janjeta, nego čitavo. Baklave su bile isključivo bajramske. Kod nas je bila dobra kuhinja za razliku od Bijeljine, tamo je bilo malo slabije.
Pamtim kad sam bio vojnik u Doboju, pet dana sam mogao da ne radim. Prvi dan šetam Dobojem nema se šta jesti za iftar, a ja kući u Teočak. Jedva sam se vratio, opasno vrijeme. Kad sam se vratio – pravo u zatvor, jer sam bez odobrenja otišao van grada. To je bio moj prvi ramazan u zatvoru, kasnije ih je bilo još …
Profesor emeritus dr. Omer Nakičević rođen je 1927. godine u Teočaku. Srednje obrazovanje je stekao u Behram-begovoj medresi u Tuzli i Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Zbog članstva u organizaciji Mladi muslimani uhapšen je 1947. dok je bio na drugoj godini studija na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Nakon odsluženih deset godina zatvorske kazne nastavio je studij na istom univerzitetu na Odsjeku za orijentalistiku. Diplomirao je 1962.
Magistrirao je 1968. na Kairskom univerzitetu na Fakultetu za arapski jezik i književnost s temom Šejh Hasan Kafi Pruščak, pionir arapsko-islamskih znanosti u Bosni i Hercegovini. U Kairu je spezijalizirao i žurnalistiku na Radio stanici Kairo. Doktorirao je 1981. na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu s temom Arapsko – islamske znanosti u BiH i glavne škole od XV-XVII stoljeća (Sarajevo, Mostar, Prusac).
Radio je kao prevodilac arapskog jezika u srapskom svijetu, u Arhivu u Prištini i Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Osam godina je predavao arapski jezik u Gazi Husrev-begovoj medresi, a od 1982. hadis i islamsku tradiciju na Islamskom teološkom fakultetu u Sarajevu. U dva navrata je obavljao dužnost dekana na ovom fakultetu.
Bio je saradnik i predavač Pedagoškog fakulteta na Univerzitetu Džemal Bijedić u Mostaru, kao i na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru
Autor je više udžbenika arapskog jezika i književnosti za medrese i fakultete.
Kao autor ili koautor napisao je ili preveo preko 30 knjiga, brojne stručne i naučne radove u različitim časopisima i zbornicima.
Poseban doprinos u radu Fakulteta islamskih nauka je dao uvođenjem postdiplomskog studija, te formiranjem i afirmiranjem izdavačke djelatnosti.
Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja za naučno, kulturno, društveno i akademsko angažiranje. Univerzitet u Sarajevu mu je 2006. godine dodijelio počasno zvanje profesor emeritus.
Dobili ste puno nagrada i priznanja za svoj rad. Posljednja u tom nizu je priznaje za doprinos izučavanju Kur'ana i kur'anskih znanosti od MIZ Tuzla.
Jeste. Tada sam im rekao: Dobro je da se sjećate čovjeka za koga mislite da je zaslužan dok je živ. Kod nas po našoj tradiciji kad se umre pitaju hoćete li halaliti, kaže se hoćemo i gotovo.
A znate kako je osnivač Kemal-begove medrese rekao kad me budete nosili neka pitaju njh četrdesetoricu kakav je bio ovaj čovjek, je li činio dobro. Pa ako njih 40 kažu jeste, onda halalite. Zato kažem, kaži kakav je čovjek dok je živ.
Rad i samo rad
- Pišete li sada nešto?
- Pišem svoju biografiju.
- Profesore, kako Vam to polazi za rukom u tim godinama? Kako ste uspjeli sačuvali i fizičko i mentalno zdravlje. Život vas nije baš mazio. Naprotiv. Koja je tajna Vaše kreativne energije?
- Mislim da je to vođenje normalnog života. Još uvijek vozim kola. Radim i fizički, ne mnogo, ali radim. Prekjuče sam pomagao u sadnji paradajza. Sijali smo i grah. Sve je to jednostavno, zemlja je bila pripremljena, više rekreacija nego rad. Nakon operacije kičme radim i vježbe, pored ovih naših svakodnevnih vježbi redovnih, našeg namaza – čim ustaneš valja ti klanjati, je li. Znači, rad i rad. Ja i sada radim do 12 navečer, nekada i do 2 sata poslije pola noći – pišem biografiju.
- Znači tajna je u stalnom radu.
- Samo rad, samo rad. Ne znam kada sam otišao u kafanu. Ja kafane takoreći ne znam, niti tamo provodim vrijeme. Čovjek se mora truditi da bude najbolji u svojoj struci ako hoće da uspije, a najbolji se ne biva tek tako, nego se mora uložiti mnogo rada, mora se smisleno provoditi vrijeme, koristiti ga što bolje dok se može. Slaviti Allaha, dž.š., i raditi, ali istinski radite.
