Duhovnost/ Tradicija 

CILJEVI ISLAMSKE DRŽAVE Princip konsultiranja

Share and like 😉

Muslimani slobodno biraju između autokratske vladavine koju vrši emir, s jedne strane, i vladavine vijeća (skupštine ili parlamenta, svejedno kako ćemo to nazvati), s druge strane

Piše: Muhamed Asad, thebosniatimes.ba

Princip konsultiranja

Kao što smo vidjeli, šeri’at se potpuno promišljeno uzdržava od davanja detaljnih propisa za baš svako pitanje podrazumijevajući da dolazi do neizbježnih promjena u našoj socijalnoj egzistenciji, zbog čega je samorazumljiva potreba za kontinuiranom, vremenski uvjetovanom legislativom. U islamskoj državi ova legislativa bi se odnosila na mnoga pitanja administracije kojih se ne dotiče šeri’at u svojoj cjelini kao i na one oblasti gdje postoje samo šeri’atski principi, ali ne i detaljni propisi. Na obje instance, Ummet je obavezan da donese relevantnu, detaljnu legislativu uz pomoć neovisnog promišljanja (ijtihad) u suglasju sa duhom islamskog zakonodavstva i najvećim nacionalnim interesima. Ali to ne znači da ona pitanja koja se tiču našeg javnog života a koja nemaju legislativu stečenu idžtihadom mogu biti ostavljena na volju pojedinaca; ona moraju biti utemeljena na definitivnom konsenzusu (ijma’) čitave zajednice (što, naravno, ne isključuje unaprijed saglasnost zajednice o svakom raspravljanom pitanju sa onim do čega putem idžtihada dođu pjedini mudžtehidi ili grupa njih).

Ko je taj ko ozakonjuje ove temporalne propise do kojih dođe muslimanska zajednica? Očito, od zajednice se kao cjeline ne može očekivati da zasjeda i smišlja i donosi propise; mora postojati osoba ili određeni broj osoba koje zajednica delegira kako bi oni predlagali njezine zakone a čije bi odluke bile obavezujuće za sve. Pitanje je, dakle, kojoj osobi ili osobama se treba davati ovakav zadatak i ovakvo povjerenje.

Ima mnogo Muslimana koji smatraju – ugledajući se na primjer Četverice pravednih halifa, onako kako ga oni vide i razumijevaju – da se sva moć koja se odnosi na temporalnu, nešeri’atsku legislativu treba prenijeti na jednu osobu, tj. na emira – zato što bi, ako bi ga zajednica slobodno izabrala, moglo da izgleda kako on predstavlja zajednicu ne samo u izvršnoj nego i u legislativnoj oblasti. Međutim, drugi Muslimani se drže mišljenja – koje je, isto tako, podržano historijskom evidencijom – da je akumulacija tolike moći u rukama jednog čovjeka uvijek bila ispunjena najozbiljnijim rizicima i to, najprije, zbog toga što pojedinac, ma koliko on bio brilijantan u mišljenju, pobožan i dobronamjeran, vrlo lahko može počiniti greške u prosuđivanju uzrokovane njegovim ličnim predrasudama o ovoj ili onoj stvari, i, s druge strane, u vijeću, sastavljenom od više članova, uvijek dolazi do različitih, suprotstavljenih mišljenja – uslijed čega dolazi do rasprave o tim mišljenjima – što vodi ka osvjetljavanju nekog problema iz različitih kutova gledanja; u tom slučaju, opasnost od individualnih predrasuda i njihova umetanja u legislativu je, ako ne potpuno eliminirana, onda sigurno svedena na najmanju mjeru. I to nije sve – jer prisvajanje apsolutne moći vrlo često iskvari svoga posjednika dovodeći ga u kušnju da tu moć, svjesno ili nesvjesno, zloupotrijebi za sebe lično ili za svoj klan. U skladu sa ovim mišljenjem, legislativna moć države treba da bude prenesena na jedno zakonodavno tijelo koje zajednica izabere specijalno za ovu svrhu.

Na osnovu ova dva mišljenja, dakle, Muslimani slobodno biraju između autokratske vladavine koju vrši emir, s jedne strane, i vladavine vijeća (skupštine ili parlamenta, svejedno kako ćemo to nazvati), s druge strane. Ali ako mi dublje istražimo ovo pitanje, doći ćemo do zaključka da, ustvari, sloboda izbora između spomenute dvije alternative ne može postojati – zato što je to pitanje riješeno kategoričkom zapoviješću Kur’ana:

«…i oni čije je pravilo (u svim zajedničkim poslovima) da se međusobno dogovaraju…»[ Qur’an, 42:38.]

Ovaj nalog nassa mora se tretirati kao fundamentalna i operativna klauzula cjelokupnog islamskog mišljenja koje se tiče upravljanja državom. Ona je potpuno jasna i razumljiva, i ona zalazi u gotovo svaku poru političkoga života; ona je u toj mjeri izražajna i nedvosmislena da nikakav pokušaj njezine proizvoljne interpretacije ne može izmijeniti njezin smisao. Riječ amr u ovoj zapovijesti odnosi se na sva područja javnog života pa, prema tome, i na način vladavine na kojoj treba biti uspostavljena islamska država, tj. na izborni princip na osnovu koga moraju biti stečene i vršene sve vladine funkcije. Više od toga, fraza amruhum shura baynahum – lit. «njihovi javni poslovi se dogovaraju između njih» – ne znači samo da je vršenje svakog političkog posla posljedica dogovaranja već da je to sinonim za dogovaranje, konsultiranje. Prema tome, legislativna moć države mora biti prenesena na vijeće koje zajednica bira samo za ovu svrhu.

/“Principi islamske države i vlasti”, Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /

Related posts

Leave a Comment