CILJEVI ISLAMSKE DRŽAVE Izborno vijeće (medžlis-i šura)
Potpuno očuvanje duha šeri'ata moguće je samo ukoliko se u ustavu islamske države jasno navede da samokandidiranje bilo koje osobe koja žudi da bude imenovana na administrativnu funkciju (uključujući tu i funkciju šefa države) ili žudnju te osobe da bude izabrana u predstavničko vijeće ili skupštinu automatski diskvalificira takvu osobu od mogućnosti da bude izabrana ili imenovana
Izborno vijeće
Iz ovog konteksta je evidentno da se formulacija «među njima» u razmatranom kur'anskom nalogu odnosi na cijelu zajednicu. Prema tome, legislativno vijeće – ili, da upotrijebimo termin koji je dobro poznat tokom cjelokupne muslimanske povijesti, majlis ash- shura (medžlis-i šura) – mora biti istinski predstavnik cijele zajednice, muškaraca i žena. Tako reprezentativan karakter može biti postignut samo putem slobodnih i općih izbora. Dakle, članovi medžlisa moraju biti izabrani putem najšireg mogućeg prava glasa, uključujući pravo glasa i muškaraca i žena. Obim ovog prava glasa i kvalifikacije koje se traže od glasača – jednako kao i od kandidata – to su detalji o kojima ni Kur'an ni sunnet nisu donijeli nikakav kategorički propis pa su, prema tome, oni ostavljeni kao diskreciono pravo zajednice u svjetlu zahtjeva vremena u kome ona živi.
Ovdje se, naravno, može ustvrditi da, umjesto da bude direktno ili indirektno izabran od strane cijele zajednice, medžlis može biti dovoljno reprezentativan i ukoliko njegove članove jednostavno imenuje emir – budući da on ima poziciju i mandat koje mu je povjerio narod, i onda se, na temelju toga, može smatrati da je on otjelotvorenje narodne volje. Ali ma šta u odbranu ovakvog gledišta izricala muslimanska povijest, njegova slabost odmah izlazi na vidjelo čim nam naumpadne da se način na koji se uspostavlja legislativno tijelo ubraja među najvažnija državna pitanja, pa ukoliko prihvatimo Božanski diktum da svi naši javni poslovi moraju biti izvršavani na temelju dogovaranja s narodom, mi nećemo moći pobjeći od zaključka da proces konstituiranja medžlisa mora, po prirodi stvari, proisteći iz «konsultiranja» u najširem i najdirektnijem smislu ove riječi. U kompleksu društava kakva su naša, takvo konsultiranje ne može uzeti drugu formu osim takvih izbora tokom kojih će se o zaslugama uglednih kandidata javno raspravljati i na temelju čega će glasači procjenjivati kome će dati svoj glas. Način izbora – direktnog ili indirektnog, prenošenog ili neprenošenog glasanja, regionalnog ili proporcionalnog predstavljanja itd. – nije reguliran šeri'atom i to je, dakle, pitanje o kome svoju odluku donosi sama zajednica.
Jednu jako važnu stvar koja se tiče ove naše rasprave pojasnio je poslanik Muhammed, sallallahu ‘alejhi we selleme, a ona se tiče svih javnih imenovanja pa, dakle, i onih izbornih. Riječ je o zabrani agitiranja za samog sebe. Muhammed, sallallahu ‘alejhi we selleme, kaže:
«Ne traži sam za sebe mjesto predvodnika (imarah), jer ako ga dobiješ na takav način bit ćeš prepušten samo svojoj sposobnosti, a ako ti to bude dato bez moljakanja, bit ćeš pomognut (s Božije strane)!»[ Al-Bukhari i Muslim, preko Abd ar-Rahmana ibn Samuraa.]
U svjetlu učenja islama, očito je da je Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, mislio na to da, u skladu sa svojom odgovornošću, čovjek može biti potpomognut samo sa Božije strane; s druge strane, nedostatak Božije pomoći neminovno rezultira propašću ma kolike bile čovjekove sposobnosti. Da bi ovu stvar učinio jasnom, Poslanik, sallallahu ‘alejhi we selleme, je konzistentno odbijao da izvrši bilo koje administrativno imenovanje kad god je neko moljakao da bude postavljen na određenu funkciju. Na primjer, kada mu je prišao jedan ashab i zatražio od njega da bude postavljen na neko mjesto u vladi, on mu je uzbuđeno odgovorio:
«Tako mi Allaha, mi na takve funkcije ne imenujemo onoga ko ih traži niti onoga ko žudi za njima!» [ Ibid., preko Abu Musaa.]
Prema tome, potpuno očuvanje duha šeri'ata moguće je samo ukoliko se u ustavu islamske države jasno navede da samokandidiranje bilo koje osobe koja žudi da bude imenovana na administrativnu funkciju (uključujući tu i funkciju šefa države) ili žudnju te osobe da bude izabrana u predstavničko vijeće ili skupštinu automatski diskvalificira takvu osobu od mogućnosti da bude izabrana ili imenovana. Takav bi ustavni zakon neposredno odstranio prigovor mnogih Muslimana toga doba koji bi mogao biti upućen «vladavini skupštine.» Svako ko ima lokalni utjecaj ili bogatstvo – bez obzira na njegov stvarni ugled – može sebi osigurati izbor u legislativno vijeće pomoću određene doze «nagovaranja» svojih birača, ali sa naprijed spomenutim zakonom svaki takav pokušaj direktne samoagitacije vodio bi neposrednoj diskvalifikaciji takvog kandidata. Tada bi, sa tim zakonom, naravno, postojala mogućnost da utjecajni ali nedostojni kandidat odustane od javnog samokandidiranja, ali bi se on mogao poslužiti nekom organizacijom ili svojim posrednicima koji za njega prave kampanju u javnosti. Međutim, činjenica da bi kandidat bio onemogućen da vodi vlastitu predizbornu kampanju ili da se, pak, sam obraća izbornome tijelu učinila bi takav zadatak krajnje teškim; rezultat bi, po pravilu, bio da bi samo osoba koja uživa zasluženo i neizmoljeno poštovanje među biračima imala istinsku šansu da bude izabrana.
/“Principi islamske države i vlasti”, Naslov originala: THE PRINCIPLES OF STATE AND GOVERNMENT IN ISLAM, Autor: Muhammed Asad, Prijevod, Dr. Džemaludin Latić /
